Nizozemski ansambl za ranu glazbu The Counterpoints osnovali su blok-flautist Thomas Triesschijn i čembalist Aljosja Mietus. Jezgru sastava danas čine blok-flauta, violina, violončelo i čembalo, a prema potrebama repertoara redovito im se pridružuju i drugi glazbenici.
Ime su posudili od kontrapunkta, skladateljske tehnike u kojoj svaki glas zadržava vlastiti karakter, ali cjelina nadilazi zbroj pojedinačnih dionica; isto načelo vrijedi i za njihovo muziciranje. Nastupaju na uglednim europskim pozornicama i festivalima, od amsterdamskog Concertgebouwa do Festivala rane glazbe u Utrechtu.
Svaki njihov program polazi od priče. Prvijenac La Querelleuse (2019.), nagrađen priznanjem Editor's Choice časopisa Gramophone, burni ljubavni život Georga Philippa Telemanna čita kao metaforu njegovih sukoba s različitim glazbenim stilovima, dok album Thomascantors in Dialogue zamišlja razgovor četvorice skladatelja koji su se 1723. natjecali za mjesto kantora crkve sv. Tome u Leipzigu.
Najnoviji je Italophilia, program o živoj glazbenoj razmjeni između Italije i Britanskog otočja u 17. i 18. stoljeću, s Händelom kao spojnicom dvaju svjetova. Uz njega tu su Purcell, Bononcini, Geminiani i Vivaldi, ali i danas gotovo zaboravljena imena poput Johna Ecclesa i Thomasa Baltzara.
Na ovogodišnjim Varaždinskim baroknim večerima ansambl je Italophiliju predstavio na dvama koncertima: u dvoru Trakošćan i u crkvi svetog Pohoda Blažene Djevice Marije u Macincu. Uoči nastupa razgovarali smo s njima o tome kako se program gradi oko jednog skladatelja, što se u glazbi mijenja s prostorom u kojem se svira i koliko toga barokna partitura namjerno prepušta izvođaču.
Oko kojeg je djela izrastao ovaj program? Jeste li na kraju neka djela izostavili kako bi program ostao homogen?
U središtu Italophilije nije bilo jedno djelo, nego skladatelj: Georg Friedrich Händel. Händel savršeno premošćuje dva glazbena svijeta, engleski i talijanski: kao mladić je proveo nekoliko godina u Italiji, gdje je usvojio talijanski stil i skladao brojne opere i kantate, a 1712. se preselio u London, gdje je proveo ostatak života. Zajedno s talijanskim skladateljima poput Geminianija i Bononcinija, Händelu se pripisuje zasluga što je u London donio talijanski stil, a posebno dramsku glazbu za kazalište, odnosno operu.
Koliko unaprijed znate kako ćete zvučati u prostoru u kojem svirate prvi put? Što se zapravo mijenja između prve probe (primjerice u praznoj katedrali) i samog koncerta?
Uglavnom tempo – njega moramo prilagoditi prostoru. Fleksibilni moramo ostati i u artikulaciji; jedno naše uho uvijek mora “biti u publici”. Ponekad malo promijenimo i raspored ansambla te odnos pojedinih instrumenata u prostoru. Neki elementi akustike, primjerice, više pojačavaju bas nego visoke dionice.
Koja osobna, umjetnička odluka u ovom programu nije zapisana u partituri, a publika će je čuti?
Previše ih je da bismo ih nabrojili! Upravo to toliko volimo kod barokne glazbe – u njoj ima tako mnogo slobode, tako mnogo toga nije propisano ni zapisano. Pomislite samo na Aljosjinu realizaciju continua ili na ornamente, dinamiku i artikulaciju koje donose melodijski instrumenti.
Koje će ime na programu publici biti najmanje poznato? Što biste željeli da publika o tom skladatelju misli na kraju večeri?
Vjerojatno skladbe s ostinato bass dionicom Baltzara, Ecclesa i Tolleta. Ti su instrumentalisti i skladatelji pisali varijacije na poznate engleske napjeve, uz ostinato bass. Često imaju pamtljiv, folklorni karakter i danas su slabo poznate, ali oko 1700. bile su pravi hitovi u Londonu!
Što sve može poći po zlu s povijesnim instrumentima u crkvi, krajem rujna? Kako se s tim nosite u trenutku, pred publikom?
Naši su instrumenti naravno osjetljivi na promjene temperature i vlage, ali rujan je zapravo prilično “prijateljski” mjesec: još nije prehladno, kao što u crkvama zna biti u veljači ili ožujku, a ni prevruće kao u ljetnim mjesecima.
Što se s ovim programom događa nakon Varaždina?
Program smo zapravo snimili već 2024. i za njega dobili Gramophoneov Editor's Choice! Na CD-u smo za neke skladbe pozvali i sopranisticu kako bismo istaknuli teatralniju stranu engleske Italophilije. Ovdje u Varaždinu program ipak izvodimo isključivo instrumentalno. Lijepo je i to što takav program nikad nije posve fiksiran: mijenjamo ga svaki put, dodajemo i izostavljamo skladbe. Tako neke skladbe koje sviramo ovdje u Hrvatskoj nisu na CD-u, a one s pjevačicom naravno nedostaju u ovoj instrumentalnoj verziji Italophilije.
