Posebna vrsnost individualnih izvođačkih dometa rezultat je bogomdane nadarenosti i tehničke usavršenosti stečene školovanjem. Tako obdareni i obrazovani glazbenici ostvaruju domete koji izazivlju divljenje i oduševljenje, a kako su na 43. Varaždinskim baroknim večerima dvojica sjajnih umjetnika oduševila muziciranje, žiri je odlučio Nagradu Jurica Murai za najbolju interpretaciju dodijeliti ex aequo Dmitriju Sinkovskom, ruskom baroknom violinistu i Richardu Egarru, britanskom čembalistu i pijanistu. Dmitri Sinkovski, školovan u Moskvi na Konzervatoriju Čajkovski usavršavao se u razredu Marie Leonhardt u sviranju na baroknoj violini te postigao razinu izvođenja koja ga ubraja među najdarovitije glazbenike specijalizirane za barokne interpretacije. U Varaždinu je nastupio na svečanom otvorenju festivala 20. rujna 2013. uz moskovski ansambl Pratum integrum. Na najvišoj razini istančanosti ukusa za baroknu interpretaciju, udruženoj s iskonskim temperamentom vrhunskog glazbenika predstavio se izvedbom Koncerta za violinu, gudače i basso continuo, posvećenim Johannu Georgu Pisendelu. Muziciranje Dmitrija Sinkovskog odlikuje tehnička sigurnost koja mu omogućuje spontanost i zamamni polet čime Vivaldijevoj glazbi daje životnost izuzetne energije, dinamički pažljivo nijansiranu i agogički mnogoslojno diferenciranu. Sinkovskog slušamo osobito pozorno i u bogatom spektru ostvarenih boja otkrivamo glazbu kao doista najvišu emenaciju stvaralačkog duha. Činjenica da se Dmitri Sinkovski predstavio i kao odličan kontratenor u dodatku, dodatna je vrijednost njegovoj izuzetnoj glazbenoj nadarenosti. Britanski pak čembalist i pijanist Richard Eggar, koji je uz Varaždinski komorni orkestar nastupio na završnom koncertu ovogodišnjih 43. Varaždinskih baroknih večeri u Crkvi sv. Nikole 1. listopada, solističkim je dionicama u Koncertu za čembalo i gudače u D-duru, BWV 1054 Johanna Sebastiana Bacha i u Koncertu za klavir i gudače, KV 414 Wolfganga Amadeusa Mozarta iskazao takav vatromet umijeća da je brojnu okupljenu publiku naprosto ostavio bez daha. U dobro poznatom Bachovom Koncertu svirao je Egarr stilski i tehnički pouzdano i uvjerljivo, dok je Mozartovu glazbu, svirajući na fortepianu, obnovljenom originalnom instrumentu koji se čuva u Muzeju grada Varaždina i koji je posebno vrijedno povijesno glazbalo, izveo s toliko spontanosti i muzikalnosti da su gromoglasni pljesak i povici bravo bili logična reakcija na doživljeno. Doista, Egarrova superiorna tehnika i virtuoznost u okvirnim brzim stavcima Allegru i Allegrettu, te pjevnost kantilene u srednjem stavku Andanteu, uz nadahnuto improvizirane kadence i savršenu usklađenost s gudačkim korpusom, doprinijeli su ukupnome dojmu iskonske glazbeničke uživljenosti koja odlikuje samo najdarovitije umjetnike. Pa ako je festival barokne glazbe izvedbom Mozartove genijalne skladateljske misli već i zakoračio u nova područja, ponovljeni Bachov Adagio e piano sempre vratio nas je u svijet zvukovlja koji upravo umjetnici poput Richarda Egarra tako odlično utjelovljuju.