Subota, 24. rujnajordi-savall
Uršulinska crkva, 20.30 sati

JORDI SAVALL, viola da gamba

Program:

Les Voix Humaines
Recital

 

Invocation
Carl Friedrich Abel (1723.-1787.)
Prélude
Johann Sebastian Bach (1685.-1750.)
Allemande
Johannes Schenck (1660.- iza 1712.)
Aria Burlesca

Les Regrets
Mr de Sainte-Colombe sin (oko 1660.-1720.)
Fantasie en Rondeau
Mr de Sainte-Colombe otac (oko 1640.-1700.)
Les Pleurs
Johann Sebastian Bach (1685.-1750.)
Bourrée

Musical Humours
Tobias Hume (1569.-1645.)
A Souldiers March
Harke, harke – Woope doe me no harm
A Souldiers Resolution

Lessons for the Lyra Viol
Alfonso Ferrabosco (oko 1575.-1620.)
Coranto
Thomas Ford (oko 1580.-1648.)
Why not here
John Playford (1623.-1686.)
La Cloche-Sarabande

The Lancashire Pipes (1660.-1680.)
(The Manchester Gamba)
A Pointe ili Preludium – The Lancashire Pipes
The Piggs of Rumsey – Kate of Bardie
The Cup of Tea (irska tradicijska) – A Toye
Viola da gamba sa sedam žica Baraka Normana, London, 1697.

 

O izvođaču:

Jordi Savall, jedan od najsvestranijih glazbenika generacije, tijekom pedesetak godina djelovanja spasio je od zaborava i vratio sjaj mnogim glazbenim biserima. Ovaj neumoran istraživač rane glazbe, interpretira i izvodi repertoar kao dirigent i kao umjetnik na violi da gambi. Postao je vodeća figura u ponovnom oživljavanju povijesno značajne glazbe, zahvaljujući svom kontinuiranom radu, kao izvođača, profesora, istraživača i kreatora novih glazbenih i kulturnih projekata. S Montserrat Figueras, s kojom istražuje i stvara „svijet osjećaja i ljepote“ i dijeli s entuzijastima rane glazbe diljem svijeta, osnovao je ansamble Hespèrion XXI (1974.), La Capella Reial de Catalunya (1987.) i Le Concert des Nations (1989.).

Jordi Savall približio je ranu glazbu široj i različitoj publici svih godina svojim ključnim doprinosom filmu Alaina Corneauja Tous les Matins du Monde, koji je osvojio Césara za najbolju originalnu glazbu, svojim popunjenim koncertnim rasporedom (140 koncerata godišnje), brojnim izdanim albumima (6 albuma godišnje) i radom vlastite izdavačke kuće, Alia Vox, koju je osnovao s Montserrat Figueras 1998. godine. Kao što je kritičar Allan Kozinn napisao u The New York Timeu 2005. godine, većina njegove koncertne i izdavačke karijere može se opisati kao „ne samo preporod, već kao doba maštovitog oživljavanja“.

Savall je izdao i plasirao javnosti više od 230 albuma srednjovjekovne, renesansne, barokne i klasične glazbe, s posebnim fokusom na španjolsko i mediteransko glazbeno naslijeđe; primio mnoge nagrade i priznanja poput MIDEM Classical Awards, International Classical Music Award i Grammya. Njegovi koncertni programi učinili su glazbu posrednikom u komunikaciji i sredstvom za postizanje mira i oslobađanje od briga različitih ljudi i kultura. Sukladno tome, na koncertima njegovim ansambala, često gostuju umjetnici arapske pripadnosti, oni iz Izraela, Turske, Grčke, Armenije, Afganistana, Meksika i Sjeverne Amerike. Jordi Savall je 2008. godine proglašen ambasadorom Europske Unije za internacionalni dijalog. On i supruga, Montserrat Figueras, iste su godine imenovani „Umjetnicima mira“ u okviru programa UNESCA “Ambasadori dobre volje”.

Odigrao je ključnu ulogu pri otkrivanu i izvedbi Una cosa rara i Il burbero di buon cuore, skladatelja Vicenta Martín i Solera. Dirigirao je Le Concert des Nations i La Capella Reial de Catalunya u izvedbama Monteverdijeve opere Orfej, Vivaldijeve Farnace, Fuxeve Orfej i Euridika i Vivaldijeve Il Teuzzone.

Bogata glazbena karijera Jordia Savalla donijela mu je najveća nacionalna i međunarodna priznanja, uključujući počasni doktorat Sveučilišta u Evori (Portugal), Barceloni (Katalonija), Louvainu (Belgija), Baselu (Švicarska), titulu viteza iz reda Legije časti (Francuska), nagradu Praetorius Music Prize Ministarstva kulture i znanosti Donje Saske, zlatnu metalju Generaliteta Katalonije i prestižnu nagradu Léonie Sonning Prize, koja je u svijetu glazbe jednakovrijedna Nobelovoj nagradi. „Jordi Savall svjedoči zajedničkoj kulturnoj baštini uslijed beskonačne raznolikosti. On je čovjek našeg vremena“ (The Guardian, 2011).