Srijeda, 23. rujna 2026.
Velika koncertna dvorana HNK u Varaždinu, 20.00
Ensemble Dialogos & Pino De Vittorio
Katarina Livljanić, glas, umjetničko vodstvo
Albrecht Maurer, viola da braccio
Norbert Rodenkirchen, flaute
Bor Zuljan, lutnja
Pino De Vittorio, glas
Arijadna živi
Ovidije u srednjovjekovnoj i renesansnoj Italiji
Katarina Livljanić i Olivier Lexa, scenario prema talijanskim prijevodima Ovidija iz 14. - 16. stoljeća: Filippo Ceffi (1325), Domenico da Monticello (cca 1354-1358), Arrigo Simintendi (cca 1334), Lodovico Dolce (1553), Giovanni Andrea dell'Anguillara (1561)
Olivier Lexa, režija
Katarina Livljanić, glazbena kreacija i rekonstrukcija
Bor Zuljan, Albrecht Maurer, Norbert Rodenkirchen, instrumentalni aranžmani
Matko Petrić, video
Pod umjetničkim vodstvom Katarine Livljanić, pjevačice, muzikologinje i profesorice Schole Cantorum Basiliensis, ansambl Dialogos istražuje naš odnos prema vlastitim glazbenim korijenima. Od svojega osnutka 1997. godine, ansambl okuplja pjevače i instrumentaliste različitog porijekla i iz različitih zemalja kako bi oživio usmenu i pisanu glazbenu tradiciju od srednjeg vijeka do danas. Nastali na temelju istraživanja Katarine Livljanić, programi ansambla omogućavaju publici diljem svijeta (ponovno) otkrivanje nepoznatih glazbenih repertoara s težištem na južnoslavenskom svijetu. Prošlost oživljava kroz glazbeni jezik utemeljen na srednjovjekovnim izvorima, gregorijanskom koralu, tradicijskim napjevima i višeglasju. Duboka muzikalnost i suvremeni scenski pristup otkrivaju bezvremenu ljepotu priča koje su se stoljećima očuvale. Dialogos je nastupio na najuglednijim svjetskim festivalima i u koncertnim dvoranama, među kojima su Boston Early Music Festival, Festival Oude Muziek u Utrechtu, Vancouver Early Music Festival, Dubrovačke ljetne igre, Festival u Sydneyju, Lincoln Center i Metropolitan Museum u New Yorku, Cité de la musique u Parizu te La Folle Journée u Nantesu. Francuska i međunarodna kritika posebno ističu kreativnost umjetničkih koncepcija ansambla, visoku razinu interpretacije te temeljita istraživanja koja stoje iza svakoga novog projekta. Za svoje je diskografske projekte Dialogos osvojio brojna ugledna priznanja, među kojima su Diapason d'Or, Choc časopisa Le Monde de la Musique, 10 de Répertoire i 5 de Goldberg. Album Tondal's Vision nagrađen je 2004. godine priznanjem Diapason d'Or de l'Année te nagradom Coup de Cœur Akademije Charles Cros. Ansambl Dialogos djeluje uz potporu ustanove DRAC Île-de-France – Ministarstvo kulture Francuske, dok je njegov glavni pokrovitelj Mécénat Musical Société Générale. Dialogos je bio rezidencijalni ansambl Kulturnog centra Ambronay od 2006. do 2009. godine te Zaklade Royaumont od 2011. do 2014. godine.
Katarina Livljanić, pjevačica i muzikologinja, međunarodno je priznata stručnjakinja za srednjovjekovnu glazbu i izvedbu gregorijanskoga korala. Rođena na hrvatskoj obali, već je u ranoj mladosti odlučila posvetiti se izvođenju srednjovjekovne glazbe. Nakon školovanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu preselila se u Francusku, gdje je nastavila studij pjevanja i muzikologije. Osnivačica je i umjetnička voditeljica vokalnog ansambla Dialogos, specijaliziranog za srednjovjekovno pjevanje i liturgijsko kazalište glagoljaške tradicije. Za svoj je rad na području kulture primila 2002. godine odlikovanje predsjednika Republike Hrvatske, a francuska vlada dodijelila joj je 2016. godine naslov Chevalier des Arts et des Lettres. Doktorirala je na École Pratique des Hautes Études u Parizu. Kao maître de conférences za srednjovjekovnu glazbu na pariškom Sveučilištu Sorbonne gotovo je dvadeset godina vodila diplomski studij posvećen izvedbi srednjovjekovne glazbe. Od 2019. godine profesorica je pjevanja na Odsjeku za srednjovjekovnu i renesansnu glazbu ugledne Schole Cantorum Basiliensis u Baselu. Redovito gostuje kao predavačica ili rezidencijalna umjetnica na Sveučilištu Harvard (gostujuća predavačica 1997., rezidencijalna umjetnica 2003. te Blodgett Artist in Residence 2011.), kao i na brojnim sveučilištima u Europi, Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi (Schola Cantorum Basiliensis, Fondazione Cini, Sveučilište u Bostonu, Yale i dr.), gdje djeluje kao predavačica ili rezidencijalna umjetnica. Zajedno s Benjaminom Bagbyjem (Sequentia) bila je 2007. godine nositeljica prestižne Cornille Visiting Professorship na koledžu Wellesley (SAD). Objavljuje radove o izvedbi srednjovjekovnoga korala u specijaliziranim znanstvenim časopisima diljem svijeta te je autorica izdanja u prestižnoj zbirci Paléographie Musicale, koju su benediktinci iz Solesmesa pokrenuli 1889. godine. Godine 2002. bila je gostujuća umjetnička savjetnica Festivala rane glazbe u Utrechtu, a 2023. njegova sukuratorica. Godine 2012. djelovala je kao rezidencijalna umjetnica na festivalu Laus Polyphoniae u Antwerpenu. Kao solistica izvodi i suvremeni repertoar, surađujući s hrvatskim pijanistom Danijelom Detonijem i francuskim ansamblom Variances pod vodstvom Thierryja Pécoua. Aktivna je i kao pjesnikinja te objavljuje poeziju u hrvatskim književnim časopisima.
Jedan od najistaknutijih umjetnika posvećenih obnovi talijanske rane glazbe, Pino De Vittorio započeo je svoju karijeru istražujući vokalnu tradiciju rodne Apulije, nakon čega se pridružio kazališnoj družini Roberta De Simonea. Njegova ga je karijera odvela na pozornice mnogih vodećih svjetskih opernih kuća. Nakon debija u napuljskom Teatru di San Carlo u operi Crispino e la comare braće Ricci, ista je produkcija obnovljena u kazalištu La Fenice u Veneciji te u pariškom Théâtre des Champs-Élysées. Zajedno s Antonijem Floriom osnovao je barokni ansambl Cappella della Pietà de' Turchini, s kojim je nastupio na brojnim međunarodnim festivalima u Francuskoj, Japanu, Kini, Kolumbiji, Meksiku, Argentini, Brazilu, Izraelu, Španjolskoj i mnogim drugim zemljama. Njegov barokni operni repertoar, ostvaren u suradnji s Antonijem Floriom, obuhvaća opere La colomba ferita (Teatro di San Carlo u Napulju i Teatro Massimo u Palermu), La finta cameriera i Pulcinella vendicato (Teatro Bellini u Napulju i Mexico City), Partenope Leonarda Vincija (Sevilla, Teatro di San Carlo u Napulju, León, Santander i A Coruña) te Ottavia restituita al trono Domenica Scarlattija (San Sebastián), kao i mnoga druga djela. Na opernoj je pozornici ostvario i ulogu Arnalte, Poppejine dojilje, u Monteverdijevoj operi Krunidba Popeje, pod glazbenim vodstvom Rinalda Alessandrinija i u režiji Roberta Wilsona, u pariškoj Operi Garnier i milanskoj Scali. Njegova bogata diskografija obuhvaća brojne snimke sakralne i svjetovne glazbe s ansamblom Cappella della Pietà de' Turchini, objavljene za diskografske kuće Symphonia, Opus 111, Naïve, Eloquentia i Glossa. Među njegovim novijim izdanjima, ostvarenima s Francom Pavanom i ansamblom Laboratorio 600, ističu se album Siciliane (Glossa), album kalabrijske glazbe te Ninnananna. Objavio je i album La Barca del mio Amore, posvećen Gorzanisovim villanellama, s ansamblom Ensemble Lyra pod vodstvom Bora Zuljana.
Autor i redatelj, Olivier Lexa, je po obrazovanju povjesničar i glazbenik. Godine 2014. postavio je suvremenu praizvedbu opere L'Eritrea Francesca Cavallija u produkciji venecijanskoga kazališta Teatro La Fenice, koja je naišla na jednoglasne pohvale kritike. Nakon toga potpisuje niz produkcija u Théâtre de la Criée u Marseilleu, La Monnaie u Bruxellesu, Carnegie Hallu u New Yorku, Varšavskoj filharmoniji, INDA-i u Sirakuzi i drugdje te kao dramaturg surađuje s kazalištima Teatro alla Scala i La Monnaie te s Balletom National de Marseille. Njegov umjetnički rad obilježavaju dosljedno antirealistički i interdisciplinarni pristup scenskoj umjetnosti, istraživanje novih oblika tjelesnog izraza te neiscrpna znatiželja prema novim repertoarima. Uz rad u kazalištu, do 2010. godine obnašao je dužnost glavnog ravnatelja ustanove Palazzetto Bru Zane – Centre de musique romantique française. Godine 2011. osnovao je Venetian Centre for Baroque Music, kojemu je bio umjetnički ravnatelj do 2017., za predsjedanja Jordija Savalla. Potom je osnovao Fondazione delle Arti – Venezia te je 2021. i 2022. godine bio kustos kulturnih programa Museo Nazionale Romano. Surađivao je i s Francuskim paviljonom na Venecijanskom bijenalu, s Christianom Boltanskim 2011. te Xavierom Veilhanom 2017. godine. Također je romanopisac (Morceaux choisis, 2011.; L'Éducation vénitienne, 2016.), esejist (Venise, l'Éveil du baroque, 2011.; Francesco Cavalli, 2014.; La Musique à Venise, 2015.; Monteverdi et Wagner. Penser l'opéra, 2017.; Léonard de Vinci et l'invention de l'opéra, 2019.) i prevoditelj (Laurent de Médicis, Poésies, 2021.).