20. rujna 2009. Ludbreg

20. rujna 2009. Ludbreg

Lutz Kirchhof Trio, zvan Trio Liuto concertato, osnovao je lutnjist Lutz Kirchhof a uz njega su članice Martina Kirchhof, pardessus de viole i viola da gamba i Judith Sartor, viola da gamba. Taj profinjeni ansambl koncertira diljem svijeta i trajno snima za Sony Classical. Njihov najnoviji CD, svjetska premijera glazbe Ferdinanda Ignaza Hinterleithnera, jasno pokazuje suptilnu prirodu lutnje i slavu Hinterleithnerove glazbe.

Lutz Kirchhof počeo je učiti svirati lutnj u djetinjstvu i s 12 godina već je javno nastupao. Studirao je u razredu Lothara Fuchsa, učenika Waltera Gerwiga, u Frankfurtu/Main. 1972. godine pobijedio je na poznatom njemačkom natjecanju Jugend musiziert. Uz lutnju je studirao i muzikologiju s posebnim osvrtom na povijesnoj glazbi za lutnju i taj istraživački nerv usmjerio je njegovu koncertantnu djelatnost. Usvojio je jedinstvene tehnike sviranja lutnje na načine korištene u 16. i 17. stoljeću. Korištenje tih tehnika omogućuje mu izuzetnu virtuoznost i veliki spektar zvuka u izražajnom osmišljavanju glazbe. Studij ga je vodio na Konzervatorij u Frankfurtu/Main i na Royal College of Music u Londonu.

Od 1973. do 1980. godine snimio je solo skladbe Sylviusa Leopolda Weissa, a slijedile su snimke djela za lutnju Johanna Sebastiana Bacha, snimljene u ugođenosti razdoblja. Veliko iskustvo primjenjuje, osim u vlastitom sviranju, i u pedagoškom djelovanju te pisanju instruktivnih djela za izvođenje renesansne i barokne glazbe. Osnivač je njemačkog Društva lutnjista i različitih festivala, među kojima od 2000. godine u Dresdenu postoji najveći svjetski festival lutnjista koji je osnovao. Lutz Kirchhof stalni je gost radijskih i televizijskih programa, a za CD World Festival of the Lute nagrađen je nagradom Njemačke kritike nosača zvuka. Na repertoaru ima izuzetno veliki broj djela za lutnju solo, među kojima i skladbe suvremenih autora. Njegove nastupe trajno prate pohvalne kritike, pa je tako nazvan reinkarnacijom Sylviusa Leopolda Weissa.

“…. nježne glazbe razumno čudovito djelo……”

Tako opisuje Ferdinand Ignaz Hinterleithner u svojem izdanju koncerata za lutnju, Beč 1699. godine, začuđujuća djelovanja glazbe na čovjekov osjećajni svijet. Njegove su mistično-erotske zvučne fantazije realizirane na nježno doživljenoj baroknoj lutnji i kraljevskim instrumentima kao što su pardessus de viole i viola da gamba. Francuski lutnjistički stil koji podsjeća na ritmizirani jazz on povezuje s talijansko-kantabilnim melodijskim lukovima gudačkih instrumenata.

Prema njegovim pretpostavkama ima ta romantična glazba terapeutsku vrijednost: “… dakle je ta ljepuškasta glazba onim ljubećim duhovima radosna društvena pratiteljica koji, bilo da zadržavaju i temperiraju pohlepnu ljubav s njezinim zvukovima, bilo da ju u vremenu uspavane ljubavi kao dobro iskušana budilica oživljavaju, tako da u svako vrijeme ta ljubav u nikome drugome nego u zaljubljenima živi.” Citira Sokrata, koji je usporedio glazbu s “… pretpostavljajuće – duhovno – pušućim povjetarcem”, kao nešto što je “u vlastitom pepelu zakopano kao polumrtva dragost koju ona (glazba) budi u staronovi vatreni plamen, koju ona naime iz njezinih mrtvim instrumenata/glazbenih alata bez duha, ponovno donosi u toliko oduševljavajućoj ljupkosti s kojom se i polumrtve duše ponovno bude na radosni mir i zadovoljstvo.”

Naš program osim toga sadrži solistička djela za baroknu lutnju i duete za dvije bas-gambe iz baroknog Pariza, skladbe čija maštovita i dubokoumna kultura predstavlja posebni izvor inspiracije.

Hinterleithnerov izum koncerta za lutnju imao je dalekosežne posljedice: sve do rane klasike bio je za taj sastav skladan bogat i raznolik repertoar. Kao dojmljive primjere za tu tvrdnju izvodimo stavke iz triosonate koja je nastala u suradnji Johanna Sebastiana Bacha s poznatim drezdenskim dvorskim lutnjistom Sylviusom Leopoldom Weissom, te Cassation u C-duru Josepha Haydna.

Naš program donosi baroknu komornu glazbu u njezinom najprofinjenijem obliku, koji želi zavesti slušatelje na romantično sanjarenje.

Lutz Kirchhof

(Prevela: Dr.sc. Zdenka Weber)

Trio Liuto concertato Lutza Kirchhofa predstavlja vrlo rijetki sastav u kojemu je uključena pardessus de viole, najmanja po veličini viola da gamba. Konstruirali su ju oko 1690. godine u Francuskoj poznati gambist Marin Marais i graditelj lutnji Michel Colichon. U početku je imala šest žica a kroz stogodišnje korištenje broj se žica prvo smanjio na pet a onda na četiri. Istraživanja pokazuju da je pardessus de viole bila u uporabi uglavnom u Francuskoj i na frankofonim područjima (Belgija, Kanada te na nekim dvorovima u Njemačkoj, Italiji i Švedskoj, na kojima je bila kultivirana francuska glazba). Na pardessus de viole su svirale uglavnom žene viših i srednjih društvenih slojeva, kojima nije bilo dopušteno sviranje violine i mnogih drugih instrumenata, zbog kulturnih tabua onoga vremena. To ne znači da glazbalo nisu koristili i muškarci, oni su bili skladatelji i podučavali su sviranje. U francuskoj Nacionaloj knjižnici u Parizu i u Britanskoj knjižnici u Londonu čuva se više od 250 knjiga s djelima za pardessus de viole, od kojih je većina izrazito jednostavna, ali postoje i kompliciraniji dueti i solističke skladbe.

Skladatelj Ferdinand Ignaz Hinterleithner (1659.-1710., dakle u povodu 350. obljetnice rođenja), činovnik i glazbenik na bečkom dvoru, o kojemu postoje izuzetno rijetki biografski podaci osim uključenosti njegovih djela u 50. svezak Spomenika glazbene umjetnosti u Austriji iz 1960. godine, doživljava renesansu upravo zahvaljujući nastojanjima lutnjista Lutza Kirchhofa.

Duo viola da gambi, nerijedak spoj dvaju karakterističnih baroknih glazbala (omiljenih preteča violončela), u veličanstvenoj isprepletenosti glazbenih tokova, oživljava ime Sieura de Saint-Colombea, skladatelja koji donosi duhovnost 17. stoljeća, znanu samo baroknim insiderima.

A za Sylviusa Leopolda Weissa (1686.-1750.) poznato je da je bio vrlo poštovani i traženi lutnjist na dvorovima njemačkih visokih plemića, grofova i kraljeva, te je uz sviranje bio angažiran i kao učitelj. Kao skladatelj je bio izuzetno plodan i ostavio je najopsežniji korpus djela za lutnju, više od 600 skladbi. Stil njegove glazbe je, poput one Johanna Sebastiana Bacha (1685.-1750.), kojega je posjećivao u Leipzigu i s kojim je bio u dugogodišnjim prijateljskim odnosima, njemački spoj francuskih i talijanskih utjecaja. Dakako, ta glazba nema istu kontrapunktsku gustoću poput Bachove, jer to barokna lutnja (osobito dijatonski aranžmani) nije dopuštala. Ali, Weissove su harmonije vrlo sofisticirane i uključuju modulacije u udaljene ljestvice posredstvom smanjenih septakorda i enharmonijskih zamjena. Valja naglasiti da je i J. S. Bach visoko cijenio Weissovu glazbu i aranžirao njegova djela kao dua za violinu i čembalo (BWV 1025). Dvojica velikih suvremenika nerijetko su zajedno muzicirali, Bach je improvizirao na Weissovu glazbu i zabilježio te improvizacije. Proizašla je Suita u A-duru iz koje su na večerašnjem programu dva stavka aranžirana za lutnju i dvije viole da gambe.

Nakon pauze slijedi Triosonata u B-duru za lutnju, pardessus de viole i violu da gambu koju potpisuje sjevernonjemački skladatelj Philippo Martino, razigrana i živahna glazba, skladana u glazbenom obliku koji spojem baroknih i ranoklasičnih stavaka upućuje na tipične forme triosonata s prijelaza 17. u 18. stoljeće.

Lutnja solo, to tako omiljeno glazbalo baroknih palača i dvorova, oglašava se u stavcima Ennemonda Gaultiera (oko 1575.-1651.), velikana francuske lutnjističke tvorbe, te u stavcima anonimnog skladatelja, čiji naslovi upućuju na izvanglazbenu inspiraciju.

I na kraju Joseph Haydn (1732.-1809.), nedvojbeno u povodu 200. obljetnice smrti genija Bečke klasike, Cassationa u C-duru, originalno pisana za obligatnu lutnju, violinu i violončelo, u našem slučaju u izvedbi za lutnju, pardessus de viole i violu da gambu. Skladba s karakterističnim stavcima klasične sonate, glazba koja poletom i svježinom potvrđuje primjerenost izvođenja na instrumentima koji nam svojom zvukovnošću evociraju ljepotu glazbe sadržane u bitnim značajkama instrumentalnoga timbra baroknog razdoblja. Tako i Joseph Haydn ulazi u kontekst lautistike, skladatelj koji je u nekoliko svojih komornih skladbi još bio opčinjen savršeno suptilnim zvukovima lutnje. Do renesanse lutnje u 20. stoljeću prošla su gotovo dva vijeka u kojima je to glazbalo bilo blisko tek rijetkim zaljubljenicima u njezinu nježnu zvukovnost.

… “u vlastitom pepelu zakopano kao polumrtva dragost koju ona (glazba) budi u staronovi vatreni plamen, koju ona naime iz njezinih mrtvim instrumenata/glazbenih alata bez duha, ponovno donosi u toliko oduševljavajućoj ljupkosti s kojom se i polumrtve duše ponovno bude na radosni mir i zadovoljstvo.”

Dr. sc. Zdenka Weber

 

Program:

Lutz Kirchhof Trio

 

Martina Kirchhof, pardessus de viole, viola da gamba

Judith Sartor, viola da gamba

Lutz Kirchhof, lutnja

 

 

“Čudesna glazbena djela Ferdinanda Ignaza Hinterleithnera”

U povodu 350. obljetnice rođenja majstora glazbe za lutnju

 

Ferdinand Ignaz Hinterleithner Courante u F-duru

(1659.-1710.)

Suita br. 7 u G-duru

Ouverture alla breve – Allegro – Alla breve

Courante

Bourée

Menuett

Rondeau

Suita br. 9 u e-molu

Allemande

Courante

Gavotte

Menuett

Sieur de Sainte-colombe Drugi koncert za dvije jednake viole u d-molu

(17. stoljeće) Le changé

Johann Sebastian Bach/Sylvius Leopold Weiss Iz Suite u A-duru

(1685.-1750.) (1686.-1750.) Entrée

Rondeau

******

Philippo Martino Triosonata u B-duru

(Prva polovica 18. stoljeća) Allemande

Siciliana – Adagio

Menuet I – Menuet II

Vivace – Arioso

Ennemond Gaultier Canaries u d-molu

(oko 1575.-1651.)

Anon. Ouvrez moy la porte, petite nannon

Gigue d’Angleterre

Canarias

Joseph Haydn Cassationa u C-duru

(1732.-1809.) Presto

Minuett – trio

Adagio

Finale presto