Nakon tiskanja Monteverdijeve „Pete knjige madrigala“ 1605. godine, termin seconda prattica postao je sinonimom novih stilskih strujanja koja su se iz glazbenih središta Italije strelovito proširila Europom. Razvojem novih tehnika skladanja koje su obuhvaćale inovacije kao basso ostinato i vrlo odvažni stile concertato barokni su skladatelji naglašavali afekt tekstualnih predložaka, vješto koristeći disonance i neobična harmonijska rješenja. Jednostavnost i naglašena emocionalnost zamijenili su složene kanone renesansne polifonije te su tako nastali novi glazbeni oblici. Umetanjem slobodnih i stilski definiranih improvizacija (diminutioni) i ornamentacija glazbenicima je prepuštena velika sloboda u kreiranju glazbenog izričaja nad zadanom osnovom melodije basa. Tehničko usavršavanje glazbenih instrumenata omogućilo je procvat instrumentalnog umijeća i solističke instrumentalne literature.

Ponavljanje ritmičnih figura u ostinato basu opčinjavalo je ranobarokne skladatelje. Ciaccone  i passacaglije tipični su ranobarokni oblici čije ishodište nalazimo u španjolskim renesansnim plesovima. U njima ciklični motivi linije basa i zadana harmonijska progresija čine osnovicu razigranoj melodiji soprana. Kao jedan od ponajboljih primjera izdvaja se poznata „Ciaccona“, mantovanskog skladatelja Maurizija Cazzatija. Instrumentalne kancone i fantazije bile su izrazito popularne u prvoj polovici sedamnaestog stoljeća. Od skladatelja koji su prigrlili ovu formu bio je i napuljski skladatelj Andrea Falconieri koji je 1650. godine objavio „Canzon & Ciaccona detta L’Eroica“. Vješto vođenje i naglašena samostalnost dionica odlike su stila Marca Uccelinija iz čijeg opusa izdvajamo čuvenu „Aria quinta sopra La Bergamasca“ , nastalu 1629. godine kao ostinato varijacija na temu  istoimene tradicionalne melodije.

Vokalna ostvarenja s početka sedamnaestog stoljeća odlikuju se naglašenim glazbenim ocrtavanjem tekstualnih predložaka. Prenošenje emocija u glazbu postalo je osnovom uspješnog skladanja. Zbog iznimnog senzibiliteta i nadarenosti u tome je prednjačio talijanski skladatelj Girolamo Frescobaldi, rođen  u Ferrari 1583. godine. Pod okriljem vojvoda d’Este Ferrara je krajem 16. stoljeća postala središtem intenzivne glazbene djelatnosti. Mladi se Frescobaldi tako školovao okružen vrhunskim dosezima kasnorenesansnih madrigalista Luzzasca Luzzascija, Sigismonda d’Indije i Carla Gesualda. Sublimirajući sve odlike kasnorenesansnog stila Frescobaldi je razvio osebujan stilski izražaj koji pripada vrhuncima ranobaroknog glazbenog stvaralaštva. U njegovom vokalnom opusu nalazimo dvije zbirke arija iz 1630. godine („Arie Musicali“, Libro I et II) koje su nastale za njegova službovanja kod vojvoda Medici u Firenci. U njima se zrcali rafinirani firentinski stil obilježen bogato koloriranim tekstom uz mnoštvo harmonijskih modulacija. Posebno treba u tom smislu apostrofirati sonet „Donna, siam rei di morte“ koji spada među ponajbolje recitativne arije ranog baroka.

Posebno mjesto među talijanskim baroknim skladateljima pripada Claudiju Monteverdiju koji je svojim inovacijama obilježio čitavu epohu. U ranijim skladbama oslanjao se Monteverdi na tradicionalne kanone renesansne polifonije no ubrzo je napustio arhaični izričaj, zamijenivši ga novim stilom koji je u predgovoru svoje „Quinto Libro de Madrigali“ nazvao seconda pratica. Ovaj je „novi stil“ imao uporište u naglašenoj emocionalnosti glazbenog izričaja te se strelovito proširio Italijom i kasnije Europom. Monteverdi je 1590. napustio rodnu Cremonu te prihvatio službu dvorskog glazbenika vojvode Vincenza Gonzage na njegovu dvoru u Mantovi. Istražujući komorne glazbene oblike Monteverdi je za svojeg boravka  u Mantovi 1607. objavio zbirku „Scherzi musicali a tre voci“ s uglazbljenim tekstovima pjesnika mantovanskog kruga (Chiabrera, Sannazaro, Cebà) na novi „alla francese“ način. Kratke i ritmički atraktivne troglasne skladbe upotpunjene su plesnim instrumentalnim ritornelima. Godine 1613. Monteverdi je postao  maestro di cappella Bazilike sv. Marka u Veneciji, gradu u kojem je ostavio duboki trag. U zbirci  „Scherzi musicali, libro secondo“ iz 1632. pokazao je Monteverdi svu raskoš svoga talenta. U najljepšoj maniri stile affetuoso nastale su tako skladbe „Quel sguardo sdegnosetto“ i „ Zefiro torna“, obje nad osnovom začaranog kruga melodije ciaccone, podsjećajući na vječno cikličko  kretanje svijeta.